Hans Christian Andersen - Palčica

[admin]

Bila jednom jedna žena koja je jako željela malo, maleno dijete, ali nije znala kako ga dobiti, pa ode kod stare
vještice i reče: ,,Ja tako žarko želim dijete, možeš li mi reći
gdje ga mogu dobiti?"
,,To ćemo mi već riješiti!" reče vještica. ,,Evo ti ovo zrno
ječma: to nije onakvo zrno kakvo raste u poljima seljaka ili
kakvo dobivaju kokoši. Posadi ga u lonac za cvijeće i zalij,
pa ćeš vidjeti!"
,,Hvala ti!" reče žena i plati vještici dvanaest novčića,
ode kući, posadi zrno, a divan cvijet odmah počne rasti.
Izgledao je poput tulipana, ali latice su mu bile zatvorene,
kao da je još pupoljak.
,,Krasnog li cvijeta!" reče žena i poljubi lijepe crvene i
žute latice, a tog se trena uz prasak cvijet otvori. Sada se je
moglo vidjeti da to jest bio tulipan, ali u sredini cvijeta na
zelenoj stolici sjedila je malena djevojčica, tako fina i lijepa.
Nije bila veća od palca i zato je nazove Palčica.
Lijepa lakirana ljuska oraha bila joj je kolijevka, plave
latice ljubičica jastuci, a latica ruže pokrivač; tu je po noći
spavala, ali se po danu igrala na stolu, na koji je žena sta-

vila tanjir okružen vijencem od cvijeća čije su se peteljke
spuštale u vodu, u kojoj je plovila velika latica tulipana.
Na njoj je sjedila Palčica i plovila od jednog do drugog
kraja tanjira; dvije bijele konjske dlake bile su joj vesla.
Znala je i pjevati, tako divno kako se ovdje nikoga još nije
čulo.
Jedne noći, dok je ležala u svom lijepom krevetu, kroz
razbijeno staklo na prozoru uskakuta ružna žaba krastača.
Odvratna, velika i mokra, skakala je po stolu na kojemu je
spavala Palčica, pokrivena crvenom laticom ruže.
,,Krasna žena za mog sina!" reče krastača, uzme orahovu ljusku u kojoj je Palčica spavala, te s njom odskakuta
kroz prozor, dolje u vrt. Tekla je tu jedna široka, velika rijeka, ali krastača je sa svojim sinom živjela u močvarnoj i
blatnoj bari. Uh! I on je bio ružan, baš poput svoje majke.
,,Kva, kva, breke-ke-keks!" – to je bilo sve što je rekao vidjevši lijepu malu djevojčicu u orahovoj ljusci.
,,Ne tako glasno, jer ćeš je probuditi!" reče stara krasta-ča, ,,Mogla bi nam pobjeći, jer je tako lagana, poput labudovog paperja! Stavit ćemo je u rijeku, na jedan od velikih listova lopoča. Njoj koja je tako laka i mala bit će to kao da je
na ostrvu! Odatle ne može pobjeći, dok mi ne pripremimo
svečanu sobu dolje ispod mulja, gdje ćete živjeti i raditi!"
,,Krasna žena za mog sina!"
Na rijeci je raslo mnoštvo lopoča, zelenih širokih listova koji su plutali na vodi. List koji je bio najdalji od obale
bio je i najveći; stara krastača otpliva do njega i tu ostavi
orahovu ljusku s Palčicom.

Malena jadnica se probudila rano ujutro, te počne gorko
plakati kad je vidjela da je na velikom zelenom listu, sa svih
strana okružena vodom, i da uopće ne može doći na kopno.
Stara krastača je i dalje uređivala odaje ispod blata,
ukrašavajući ih trstikom i žutim cvjetovima lopoča – trebalo je sve lijepo izgledati za buduću snahu – te otpliva
zajedno s ružnim sinom do lista lopoča s Palčicom, jer su
trebali uzeti njezin lijepi krevet da bi ga postavili u mladinu
sobu, kako bi bio spreman za njen dolazak. Stara krastača
se klanjala duboko u vodi ispred nje i rekla: ,,Evo mog sina,
on će ti biti muž i živjet ćete divno dolje u blatu!"
,,Kva, kva! Breke, ke-keks!" – to je sve što je sin znao
reći. Uzmu oni lijepu posteljicu i otplivaju, a Palčica ostade
sasvim sama, plačući na zelenom listu, jer ona nije željela živjeti kod odvratne krastače ili uzeti njezinog sina za
muža. Male ribe koje su plivale u vodi vidjele su i čule krastaču, te su radoznalo izvirivale glavama iznad površine,
želeći vidjeti malenu djevojčicu. Čim su je ugledale, učini
im se tako divnom, te bi im bilo jako žao ako bi ona završila
dolje kod ružne krastače. Ne, to se ne smije dogoditi! Sjate
se oko peteljke lopočeva lista na kojemu je Palčica stajala,
zubima pregrizu peteljku, pa list zaplovi niz rijeku, noseći
Palčicu daleko, gdje je krastača nije mogla stići.
Kako je jadna Palčica bila prestrašena!
Palčica je plovila pokraj mnogih gradova. Ptice su je,
sjedeći na grmovima, gledale i pjevale: ,,Divne li male djevice!". List je s njom plivao sve dalje i dalje, noseći je u strane zemlje.

[admin]

Jedan lijepi bijeli leptir dugo je kružio oko nje, te se na
kraju spusti na list, jer mu se Palčica svidjela, a ona je bila
sretna, jer je krastača više nije mogla dostići i bilo je tako
divno ploviti. Sunce je poput najljepšeg zlata sjalo na vodi.
Uzme ona svoj pojas, te jedan kraj zaveže za leptira, a drugi
za list, pa sada zaplovi mnogo brže.
Odjednom doleti veliki zlatar koji je, čim je ugleda,
zgrabi oko vitkog struka te s njom odleti na stablo, dok je
zeleni list i dalje plovio niz rijeku, zajedno s leptirom koji
se, zavezan za list, nije mogao osloboditi.
Stane uz vrata i poput siromašne prosjakinje zamoli za
komadić zrna ječma.
Bože, kako je jadna Palčica bila prestrašena kad ju je
zlatar odnio gore na stablo! Ali je više bila zabrinuta za divnog, bijelog leptira, kojega je zavezala za list: kako se nije
mogao osloboditi, sigurno će umrijeti od gladi! To zlatara
uopće nije bilo briga. Zajedno s njom zasjedne na najveći
zeleni list na stablu te joj dade jesti cvjetnog meda, rekavši
joj da je vrlo lijepa, iako uopće ne sliči na zlatara. Uskoro
su i ostali zlatari na stablu došli u posjetu vidjeti Palčicu, a
jedna od gospođica zavidljivo je primijetila: ,,Kako li jadno izgleda, ima samo dvije noge!" ,,Uopće nema antena!"
reče druga. ,,Struk joj je tako vitak, fuj! Izgleda poput ljudi,
kako li je ružna!" govorile su zlatarice, iako su sve bile svjesne da je Palčica vrlo lijepa. To je mislio i zlatar koji ju je
uhvatio, ali kako su svi govorili da je ružna, na kraju je i on
u to povjerovao i više je nije želio. Mogla je otići gdje želi.
Tako je spuste sa stabla i stave na jednu tratinčicu. Tu je

plakala, jer je mislila da je toliko ružna, kad je zlatari nisu
htjeli, a u stvari je bila nezamislivo divna, tako fina i čista
poput najljepše latice ruže.
Cijelo ljeto sirota je Palčica živjela potpuno sama u velikoj šumi. Od vlati trave savila je sebi krevet, te ga je objesila
ispod velikog lista čička, koji ju je štitio od kiše; jela je slatki
sok iz cvijeća i pila jutarnju rosu s listova. Tako prođe ljeto
i jesen, ali sad je došla zima, duga i hladna. Sve ptice, koje
su joj tako lijepo pjevale, odletjele su svojim putem, stabla
i cvijeće su venuli, veliki čičkov list ispod kojeg je živjela
se osuši i skvrča u žutu, usahnulu stabljiku, a ona se tako
grozno smrzavala, jer joj je odjeća bila izderana, pa je fina,
mala, jadna Palčica mislila da će umrijeti od zime. Počelo
je sniježiti, a svaka pahuljica koja je na nju pala mogla se
usporediti s velikom hrpom snijega kad padne na nas: mi
smo veliki, dok je ona bila veličine palca. Zagrnula se uvelim listom, ali nije se mogla ugrijati, tresla se od zime.
Došla je do samog ruba šume, gdje je strnjika stršila
iz smrznute zemlje pokošenog polja. Njoj se činilo kao da
hoda kroz cijelu šumu, a tako se tresla od hladnoće! Napokon dođe do vrata poljskog miša, male rupe ispod strnjike. Tamo je poljska mišica dobro živjela u toplini; imala
je gomilu žita, divnu kuhinju i ostavu. Jadna Palčica stane
uz vrata i poput siromašne prosjakinje zamoli za komadić
zrna ječma, jer već dva dana nije ništa jela.
,,Mala jadnice!" reče mišica, koja je ustvari bila jedna
obična dobra stara poljska mišica, ,,uđi u moju toplu sobu
i jedi sa mnom!" Palčica joj se svidjela, te joj reče: ,,Možeš

ostati kod mene ove zime, ako ćeš mi pospremati kuću i
pričati priče, jer to volim." Palčica uradi sve što je stara mi-šica tražila i bilo joj je odlično.
,,Uskoro nam stiže posjeta!" reče mišica, ,,Moj komšija
mi dolazi svake sedmice. Njegova kuća je bolja od moje,
ima velike sobe, a hoda u divnom crnom krznu! Da se za
njega udaš, ne bi se trebala zabrinjavati, ali on ne vidi. Morala bi mu ti pričati najljepše priče."
Palčici se to ne svidi, nije ju zanimao komšija krt. Dolazio bi u svom crnom krznu; bogat i učen – govorila je mišica – njegov je stan bio dvadeset puta veći od njenog, ali uza
svu nauku uopće nije volio sunce ili lijepo cvijeće. O njima
je govorio sve najgore, jer ih nikada nije vidio. Palčica je
morala pjevati, i to ,,Leti, bumbaru" i ,,Tri livade", a krt se
zaljubi zbog njezinog divnog glasa, ali ipak ništa ne reče, jer
on je bio razuman muškarac.
Novoizgrađenim hodnicima kroz zemlju spojio je njihove kuće, pa su se mišica i Palčica tuda mogle šetati kad
god su htjele. Upozorio ih je da se nema potrebe bojati mrtve ptice koja leži u prolazu; bila je to cijela ptica, s perjem i
kljunom, nedavno umrla, na početku zime, sada ispod zemlje, baš gdje on prolazi.
,,Mala jadnice!" reče mišica.
Krt u usta uzme komad kresiva, jer ono svijetli kao vatra u mraku, te ih povede svijetleći kroz dugi, mračni hodnik. Kad su stigli do mjesta gdje je ležala mrtva ptica, krt
pogura svoj široki nos kroz zemlju i otvori rupu kroz koju
je dolazilo svjetlo. Na sredini poda ležala je mrtva lastavica,

savijenih krila, glave i nogu uvučenih ispod perja. Jadna
ptica je sigurno umrla od hladnoće! Palčica se jako rastuži:
ona je voljela sve male ptice, jer one su joj cijelog ljeta pjevale i cvrkutale, a krt pogura pticu svojim kratkim nogama,
govoreći: ,,Ova više neće pjevati! Mora biti smiješno roditi
se kao ptica! Bogu hvala da se to mojoj djeci ne dogodi; pa
ptica nema ništa osim svog cvrkuta i umire od hladnoće
po zimi!"
,,Da, to su pametne riječi razumnog muškarca," reče
mišica. ,,Što to ptica ima od svog cvrkuta, kad dođe zima?
Mora gladovati i smrzavati se, a i sve to se preuveličava."
Palčica ne reče ništa, a kad su njih dvoje okrenuli leđa, sagne se te razmakne perje na glavi ptice i poljubi je u zatvorene oči. ,,Možda si mi ti onako divno pjevala u ljeto,"
mislila je, ,,onako me radovala, voljena, lijepa ptico!"
Krt začepi rupu kroz koju je probijalo svjetlo dana i otprati kući svoje dame. Ali Palčica nije tu noć mogla spavati,
te ustane iz kreveta i isplete lijepu deku od sijena i pamuka
koje je našla u mišicinoj sobi, odnese je dolje i zagrne je oko
ptice, da bi je ugrijala u hladnoj zemlji. ,,Zbogom, ti lijepa
mala ptico!" reče ona. ,,Zbogom i hvala ti na ljetnoj pjesmi,
kad su sva stabla bila zelena, a sunce nas grijalo i sjajilo!"
Položi ona glavu na prsa ptice, te se odjedanput prestraši, jer
tamo je nešto kucalo. To je bilo srce ptice. Ptica nije uginula,
već je bila u dubokom snu, a sad se ugrijala i vratila u život.

[admin]

Ujesen sve lastavice lete u tople krajeve, a ako neka zaostane, smrzne se i padne, te ostane kao mrtva ležati ispod
hladnog snijega. Palčica se tresla od straha, jer ptica je bila

velika, toliko veća od nje koja je samo palac visoka, ali se
ipak ohrabri, pritisne pamuk još čvršće oko ptice, donese list nane kojim se sama pokrivala, te njime pokrije ptici
glavu.
Sljedeću noć se opet odšunja do nje; bila je doista živa,
ali toliko slaba da je samo na tren otvorila oči i vidjela Pal-čicu, koja je stajala s komadom kresiva u ruci, jer nije imala
bolje svjetiljke.
,,Hvala ti, lijepo maleno dijete!" reče joj bolesna lastavica. ,,Baš sam se dobro ugrijala!
Uskoro ću biti u punoj snazi i moći ću letjeti, vani pod
toplim suncem!" ,,Ah!" reče ona. ,,Vani je baš hladno, snijeg i led! Ostani u svom toplom krevetu, ja ću te paziti!"
U latici cvijeta donosila je lastavici vodu, a ona je pila i
pričala joj o tome kako je ranila krilo na trnovitom grmu,
pa nije mogla pratiti ostale lastavice na dalekom putu prema toplim krajevima. Na kraju je pala na zemlju, a ostalog
se ne sjeća, pa ni kako je ovdje završila.
Ovdje je provela zimu, a Palčica ju je njegovala s ljubavlju, dok ni krt ni mišica ništa o tome nisu znali, jer njima
se jadna sirota lastavica nije sviđala. Čim je došlo proljeće i
sunce zagrijalo zemlju, lastavica se oprosti od Palčice, koja
je baš kao i krt otvorila rupu kroz zemlju. Sunce je divno
sjalo nad njima, a lastavica je upita želi li poći s njom: mogla bi sjesti na njezina leđa i poletjeti daleko u zelenu šumu.
Ali Palčica je znala da bi stara mišica bila tužna kad bi je
ona tako ostavila.
,,Ne, ne mogu!" reče Palčica.

,,Zbogom, zbogom! Ti draga, divna djevojčice!" reče lastavica i odleti prema suncu. Palčica je gledala sa suzama
u očima, jer je toliko voljela jadnu lastavicu. ,,Kvi-vit! Kvivit!" oglasi se ona još jednom i odleti u zelenu šumu. Pal-čica je bila tužna. Nije smjela izlaziti vani na sunce; žito na
njivi uz mišicinu kuću je već toliko naraslo da je jadnoj maloj djevojčici veličine palca izgledalo kao gusta šuma. ,,Ovo
ljeto ćeš sebi šiti djevojačku spremu!" reče joj mišica, jer je
komšija, dosadni krt u crnom krznu, pitao za njezinu ruku.
,,Treba ti i vune i pamuka! Trebat će ti jastuci za sjedenje i
ležanje, kad postaneš krtova žena!" Palčica je morala raditi
uz vreteno, a mišica je zaposlila četiri pauka koji su tkali i
pleli dan i noć. Svaku večer krt je dolazio u posjetu i samo
pričao o tome kako će na kraju ljeta, kad sunce više toliko
ne žari i ne peče zemlju da se ona osuši kao kamen, oženiti
Palčicom. Ali ona nije bila ni najmanje sretna, jer joj nije
bilo stalo do dosadnog krta. Svako jutro, kad bi se sunce
diglo, i svaku večer, kad se spuštalo, iskrala bi se ona vani
ispred vrata, a kad bi vjetar zapuhao i raširio klasje, pa je
mogla vidjeti plavo nebo, mislila je o tome kako je tu lijepo
i svijetlo, žarko želeći ponovo vidjeti voljenu lastavicu. Ali
ona se nije vratila, odletjela je daleko u lijepu zelenu šumu.
,,Da, ja ću s tobom!" reče Palčica i sjedne ptici na leđa.
Jesen je došla, a Palčica je bila gotova s djevojačkom
spremom.
,,Za četiri sedmice ćeš se udati!" reče joj mišica. Ali Pal-čica je plakala i govorila da neće dosadnog krta. ,,Dosta je
te priče!" reče mišica. ,,Ne budi tvrdoglava, jer ću te inače

ugristi svojim bijelim zubima! Udat ćeš se za divnog muža!
Crno krzno poput njegovog nema čak ni kraljica! Bogat je
i Bogu hvala na njemu!" Došlo je i vjenčanje. Krt je došao
po mladu, kojoj je bilo suđeno živjeti s njim, duboko ispod
zemlje, da nikad ne izađe pod toplo sunce, jer on to nije
volio. Jadna djevojčica je bila toliko tužna, jer morala se
oprostiti od krasnog sunca, koje je na pragu mišicine kuće
ipak mogla gledati.
,,Zbogom, ti jasno sunce!" reče i pruži ruke visoko u
zrak, te izađe ispred mišicine kuće; žito je bilo požnjeveno,
ostala je samo strnjika. ,,Zbogom, zbogom!" reče i svojim
malim rukama zagrli mali crveni cvijet. ,,Pozdravi malu
lastavicu, ako je susretneš!"
,,Kvi-vit, kvi-vit!" začuje se odjedanput iznad njezine
glave. Ona pogleda u visinu, te ugleda malu lastavicu, koja
je bila sva sretna čim je vidjela Palčicu; ona joj ispriča kako
joj nikako nije stalo do udaje za ružnog krta i života duboko pod zemljom, gdje sunce nikada ne sjaji. Mogla je jedino
plakati.
,,Hladna zima dolazi," reče mala lastavica. ,,Ja letim
daleko u tople krajeve, hoćeš li sa mnom? Možeš sjesti na
moja leđa! Zaveži se svojim pojasom, pa ćemo odletjeti daleko od ružnog krta i njegove mračne kuće, visoko preko
planina u tople zemlje, gdje sunce sjaji ljepše nego ovdje,
gdje je uvijek ljeto i divno cvijeće. Poleti sa mnom, slatka
mala Palčice, ti koja si mi spasila život kad sam smrznuta
ležala u tamnom podzemlju!"

[admin]

,,Da, ja ću s tobom!" reče Palčica i sjedne ptici na leđa, s
nogama na njenim raširenim krilima, zaveže pojas za jedno od najjačih pera, a lastavica poleti visoko u zrak, preko
šume i mora, preko visokih planina s vječnim snijegom.
Palčica se smrzavala u hladnom zraku, ali bi se uvukla ispod toplih pera ptice i izvukla samo glavu, gledajući svu
divotu ispod sebe.
Na kraju stignu u topli kraj. Zrake sunca ovdje su bile
puno jače, nebo se činilo dva puta više, a na brežuljcima i
padinama raslo je divno zeleno i plavo grožđe. U šumama
su rasli limuni i narandže, mirisala je mirta i nana, a po cesti su trčala lijepa djeca i igrala se sa šarenim leptirima. Ali
lastavica je letjela još dalje, a bilo je sve ljepše i ljepše. Ispod
prekrasnih zelenih stabala uz plavo more ležao je blještavi bijeli mramorni dvorac iz starih vremena. Vinova loza
penjala se uz njegove visoke stupove, a tamo na njihovim
vrhovima bilo je mnoštvo lastavičijih gnijezda, a jedno od
njih bilo je dom lastavice koja je nosila Palčicu.
,,Ovo je moja kuća!" reče lastavica. ,,Ali ako želiš sebi
potražiti dom među divnim cvijećem koje dolje raste, tamo
ću te spustiti i možeš uživati koliko želiš!"
,,Divno!" reče ona plješćući ručicama. Jedan veliki
mramorni stup ležao je srušen i razbijen u tri komada, a u
pukotinama je raslo prekrasno veliko bijelo cvijeće. Lastavica sleti s Palčicom i ostavi je na jednom od širokih listova.
Kako li se iznenadila kada je u sredini cvijeta vidjela malenog čovjeka, bijelog i prozirnog kao staklo! Na glavi mu je
bila divna zlatna kruna, a na ramenima prekrasna prozirna
krila, a nije bio veći od Palčice. On je bio cvjetni anđeo. U

svakom cvijetu živio je sličan muškarac ili žena, a on je bio
njihov kralj.
Ali lastavica je letjela još dalje.
,,Bože, kako je lijep!" šaptala je Palčica lasti. Mali princ
se toliko prestrašio laste, jer je ona prema njemu bila toliko
ogromna, ali kad je vidio Palčicu bilo mu je vrlo drago, jer
je ona bila najljepša od svih koje je ikada vidio. Skine svoju
krunu s glave i stavi je na njezinu, upita je kako se zove i
bi li se za njega udala i postala kraljica svih cvjetova! Da,
bio je to čovjek drukčiji od krastačinog sina i krta u crnom
krznu. Ona zato pristane na prinčev prijedlog, a iz svakog
cvijeta su izašli muškarci i žene, noseći poklone: najbolji je
bio par lijepih krila od velike bijele mušice. Pričvrstili su
ih Palčici na leđa, pa je tako i ona mogla letjeti s cvijeta na
cvijet. Svuda je vladala radost, a mala lastavica je sjedila u
svom gnijezdu i pjevala im najbolje što može, dok je u srcu
bila tužna, jer je toliko voljela Palčicu da se od nje ne bi
nikad rastala.
,,Nećeš se više zvati Palčica!" reče joj cvjetni anđeo. ,,To
je ružno ime, a ti si tako lijepa. Zvat ćeš se Maja!" ,,Zbogom!
Zbogom!" reče mala lastavica i odleti iz toplog kraja, daleko natrag u Dansku; tamo je imala malo gnijezdo povrh
prozora čovjeka koji je pričao bajke: njemu je ona cvrkutala
,,kvi-vit, kvi-vit!", a odatle je cijela ova priča i nastala.
Svuda je vladala radost.

[admin]